Središnja ličnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedećih književnih generacija.

Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiričnih, variraju najrazličitije teme. Novele se također mogu podijeliti na one s tematikom iz domaćeg, najčešće zagrebačkog kruga, među kojima su i brojne autobiografske priče, te one s bizarnim sadržajem, u čijem su središtu likovi čudaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja često ujedinjuju opreke, poput humorističnog i pesimističnog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao "artizmom".

Audioknjiga sadrži antologijske Matoševe pripovijetke:

• Kip domovine leta 188* (1895.)
• Camao (1900.)
• Balkon (1902.)
• Cvijet sa raskršća (1902.)